U jesen 2024. godine neki drugovi i drugarice iz jednog anarhističkog kolektiva iz Barcelone poslali su mi poštom u zatvor Domokos knjigu Agustína Guillamóna o Prijateljima Durrutija. Prijatelji Durrutija, koji su ime dobili po legendarnom anarhistu Buenaventuri Durrutiju — poginulom u Madridu pod opsadom frankista u studenome 1936. — bili su skupina anarhističkih revolucionara koja je djelovala tijekom Španjolske revolucije i Građanskog rata 1936. – 1939. u Barceloni i Kataloniji, točnije u razdoblju od ožujka 1937. do veljače 1938. godine. Uz vrlo elementarno znanje španjolskog jezika — koje sam savladao samoukom metodom u zatvoru Korydallos dok sam bio zatvoren od 1998. do 2001. zbog drugog slučaja, a ne zbog Revolucionarne borbe (pokušaj bombaškog napada na Ministarstvo razvoja 1997. te posjedovanje oružja i eksploziva) — i uz pomoć španjolsko-grčkog rječnika, uspio sam prevesti ovu knjigu koja prikazuje povijest ove skupine. Prema mojem mišljenju, ona je jedna od najvažnijih u pogledu političkih pouka, ne samo u okvirima španjolskog, već i globalnog revolucionarnog i anarhističkog pokreta.

Zašto je važna povijest Prijatelja Durrutija? Zato što su Prijatelji Durrutija bili najorganiziranija skupina u njedrima španjolskog anarhističkog i anarhosindikalističkog pokreta koja se nije slagala i koja je oštro kritizirala suradnju CNT-FAI-ja s državom — kako u Kataloniji s Generalitatom, tako i s središnjom španjolskom vladom u kojoj je CNT-FAI sudjelovao s četiri ministra. Nastanak skupine Prijatelji Durrutija vukao je korijene iz otpora dijela milicionera iz Kolone Durruti, točnije iz 4. grupacije iz Gelse na aragonskoj fronti, koji su se odbili militarizirati nakon dekreta države Narodne fronte o militarizaciji milicija u listopadu 1936. godine — čemu se protivio i sam Durruti. Militarizacija je značila pretvaranje milicija i kolona koje je radnička klasa formirala za borbu protiv frankističkih fašista u srpnju ’36. u jedinice klasične vojske pod kontrolom državne vlade; pretvaranje borbenih milicionera i članova kolona u vojnike; prihvaćanje vojne hijerarhije i vojnog zakona koji je postojao prije 19. srpnja — dakle svega onoga protiv čega su se borci borili i što je predstavljalo Frankovu fašističku vojsku. Nažalost, militarizaciju je prihvatilo i vodstvo CNT-FAI-ja, kao i sve konfederalne i anarhističke kolone nakon kongresa u Valenciji u veljači 1937. Međutim, mnogi milicioneri anarhističkih kolona odbili su militarizaciju, koja je nametnuta i ucjenom da im neće biti isporučeno oružje i streljivo ako je ne prihvate. Mnogi članovi Kolone Durruti, kao i članovi Željezne kolone, odbili su militarizaciju, napustili frontu i vratili se u pozadinu. Štoviše, članovi Kolone Durruti iz 4. grupacije iz Gelse koji su odbili militarizaciju vratili su se u Barcelonu zajedno sa svojim naoružanjem. Među njima je bio i zapovjednik 4. grupacije iz Gelse, Pablo Ruiz, koji je sudjelovao u dvodnevnoj bitki za Barcelonu 19. i 20. srpnja 1936., u kojoj su snage CNT-FAI-ja porazile frankističke pučiste, i koji je sudjelovao u napadu na vojarnu Atarazanas gdje je poginuo Francisco Ascaso, a bio je i jedan od osnivača Prijatelja Durrutija. Prijatelje Durrutija stvorili su, s jedne strane, članovi Kolone Durruti koji su odbili militarizaciju milicija i vratili se u Barcelonu s oružjem, a s druge strane drugovi iz pozadine koji se nisu slagali sa suradnjom CNT-FAI-ja s narodnofrontovskom antifašističkom »demokratskom« državom.

Prijatelji Durrutija zastupali su stav da su anarhisti, odnosno CNT-FAI, trebali preuzeti vlast — najprije u Kataloniji i Barceloni, gdje su imali premoćnu većinu i gdje su nakon 19. srpnja 1936. zapravo držali vlast u svojim rukama i na ulici — te da su trebali produbiti socijalnu revoluciju putem tijela koja su stvorili radnici i seljaci: odbora radnika, seljaka, milicionera i mornara, kao i općinskih odbora. Na taj su način trebali uspostaviti slobodarski komunizam ukidanjem države i čišćenjem kontrarevolucionarnih elemenata, malograđanskih stranaka, socijalista i staljinističkih komunista. Njihov program, objavljen u travnju 1937. — neposredno prije bitke za Barcelonu od 3. do 7. svibnja 1937., koja je započela napadom policijskih snaga pod kontrolom staljinističkih komunista s ciljem zauzimanja kolektivizirane Telefonske centrale pod kontrolom CNT-FAI-ja — sažima se u tri točke:

  1. Rušenje katalonske države i vlade Generalitata te njihova zamjena Revolucionarnim vijećem ili, kako su to doslovno nazivali, Revolucionarnom huntom (Junta Revolucionaria), koja bi bila demokratski izabrano tijelo sastavljeno od radnika, seljaka i boraca iz milicija, a imala bi nadležnost nad vođenjem rata protiv frankističkih fašista, revolucionarnom propagandom i čišćenjem kontrarevolucionara u pozadini.
  2. Upravljanje gospodarstvom od strane sindikata, što je bila klasična pozicija anarhosindikalizma.
  3. Slobodne općine koje će preuzeti upravljanje društvenim i političkim životom te biti federativno organizirane na lokalnoj, regionalnoj i nacionalno-poluotočnoj razini.

Pojam »hunta« vuče podrijetlo iz španjolske narodne tradicije otpora. Hunte su se pojavile u godinama Napoleonove invazije na Španjolsku (1808. – 1814.) i stvorene su od strane pokreta otpora protiv invazije. Imale su značenje vijeća ili odbora, a postojale su mnoge hunte u raznim regijama Španjolske. Imale su privremeni i neformalni karakter. No, osim uspostave Revolucionarne hunte, program Prijatelja Durrutija obuhvaćao je podruštvovljavanje gospodarstva od strane sindikata, čišćenje kontrarevolucionara u pozadini, stvaranje revolucionarne vojske pod kontrolom radničke klase, raspuštanje policijskih snaga i nadzor javnog reda od strane radničke klase — putem Kontrolnih patrola u Barceloni — očuvanje Odbora za obranu (Obrambenih komiteta) koji su odigrali ključnu ulogu u gušenju puča 19. i 20. srpnja 1936. i na početku revolucionarnog procesa, te uspostavu institucije Proleterskog pravosuđa. S stajalištima Prijatelja Durrutija slagali su se i drugi dijelovi anarhističkog i anarhosindikalističkog pokreta, poput većine Slobodarske mladeži te mnogi unutar sindikata CNT-a i skupina FAI-ja. Prijatelji Durrutija sudjelovali su u bitki za Barcelonu od 3. do 7. svibnja 1937. protiv kontrarevolucionarne koalicije Generalitata sa staljinističkim komunistima i malograđanskim strankama, sa snagom od 400 dobro naoružanih boraca. Tada su, 5. svibnja, tijekom uličnih borbi, izdali i proglas koji je podijeljen na barikadama i koji im je donio slavu, zahtijevajući uspostavu Revolucionarne hunte (Vijeća) koja bi zamijenila Generalitat, pogubljenje onih koji su 3. svibnja napali radnike Telefonske centrale i općenito radničku klasu, raspuštanje političkih stranaka koje su napale radničku klasu i podruštvovljavanje gospodarstva.

RADNICI: Revolucionarna hunta. Pogubljenje krivaca. Razoružanje svih oružanih postrojbi. Podruštvovljavanje gospodarstva. Raspuštanje političkih stranaka koje su napale radničku klasu. Ne predajemo ulicu. Revolucija iznad svega. Pozdravljamo naše drugove iz POUM-a koji su se na ulici zbratimili s nama.

Kada je proglas izdan, viši odbori CNT-FAI-ja — odnosno kolaboracionistička struja CNT-FAI-ja — odrekli su se Prijatelja Durrutija putem novina Radnička solidarnost (Solidaridad Obrera), optužili ih da su »provokatori«, a kasnije »naredili« njihovo izbacivanje iz sindikata CNT-a i skupina FAI-ja. No osim vrijeđanja da su »provokatori«, viši odbori CNT-FAI-ja ozloglasili su ih i kao »marksiste«, što se ponavljalo u cjelokupnom konfederalnom tisku koji je kontrolirala kolaboracionistička struja. Ironija povijesti jest da su te optužbe Prijateljima Durrutija uputili upravo oni koji su surađivali s građanskom državom, marksističkim staljinističkim komunistima, socijalistima i građanskim malograđanskim strankama.

Tijekom svibanjskih borbi 1937. godine, držanje vođa CNT-FAI-ja — dakle onih koji su surađivali s državom u ime »antifašističkog jedinstva« — ali i »anarhističkih« ministara, Federice Montseny (ministrice zdravstva) i Juana Garcíje Olivera (ministra pravosuđa), bilo je podrivačko. Neprestano su upućivali pozive na prekid vatre i povratak na posao jer je proleterijat Barcelone spontano proglasio generalni štrajk. Ujedno su spriječili da u Barcelonu stignu snažne oružane snage s aragonske fronte kako bi pomogle pobunjenim radnicima, poput dijelova divizije Crno i crveno kojom je zapovijedao Máximo Franco (član Prijatelja Durrutija) i dijelova divizije POUM-a.

Unatoč tome što su borci iz baze CNT-FAI-ja pobjeđivali kontrarevolucionarne snage i kontrolirali najveći dio Barcelone osim nekoliko zgrada u središtu grada (poput sjedišta Generalitata), podrivački stav vodstva CNT-FAI-ja, kao i nedostatak političke volje da se sruše Generalitat i katalonska država, doveli su do toga da su borci napustili barikade bez ikakvih dobitaka. Bitka za Barcelonu od 3. do 7. svibnja 1937. bila je posljednji pokušaj revolucionara i radničke klase — baze CNT-FAI-ja — da obrane revolucionarne tekovine izvojevane nakon 19. srpnja 1936., koje je država postupno ukidala, bilo u Kataloniji, bilo u »demokratskoj« zoni ostatka Španjolske.

Podrivački stav vodstva CNT-FAI-ja u svibanjskim događajima 1937. Prijatelji Durrutija okarakterizirali su kao izdaju u svom manifestu-analizi nakon završetka borbi. Međutim, pokazala se i politička i organizacijska nedovoljnost samih Prijatelja Durrutija jer nisu imali potreban politički utjecaj u bazi CNT-FAI-ja, niti su nastojali postaviti pitanje vodstva CNT-a ili raskida s samim CNT-om, već su do samoga kraja težili jedinstvu organizacije. Zato im je bilo nemoguće ići do kraja tijekom borbi i usmjeriti borce da zauzmu — iako su to vojno mogli — sjedište Generalitata te tako sruše katalonsku državu i promjene tijek povijesti u pogledu revolucije i rata protiv frankista.

Štoviše, kako godinama kasnije navodi Pablo Ruiz, kada je jedan od vodećih članova Prijatelja Durrutija, Jaime Balius, tijekom bitke predložio da se formira kolona koja bi se spojila s jedinicama divizije Crno i crveno — koje su se nalazile nadohvat Barcelone, a spriječene su da pomognu borcima — kako bi svi zajedno napredovali i potpuno skršili snage Generalitata i kontrarevolucionare, većina boraca na barikadama odbila je taj prijedlog. Cntovski »patriotizam« koji je postojao u glavama velikog broja boraca iz baze i deifikacija organizacije spriječili su premašivanje vodstva CNT-a čak i kada su postojala ozbiljna neslaganja, poput onih vezanih uz pitanje suradnje s državom i »antifašističkog« jedinstva sa svim kontrarevolucionarnim elementima Narodne fronte.

Svibanj 1937. u stvarnosti je predstavljao presudni poraz revolucionarnog procesa započetog 19. srpnja 1936. i imao je za posljedicu konačnu prevagu državne vlasti te trijumf kontrarevolucije u kojoj su udarna igla bili staljinistički komunisti — Komunistička partija Španjolske (PCE) i Ujedinjena socijalistička partija Katalonije (PSUC) — koji su težili prevlasti građansko-demokratske države izvršavajući zapovijedi Staljina i sovjetskih agenata.

Puno godina kasnije, Jaime Balius opisao je svibanj 1937. kao »španjolski Kronštat«, uspoređujući ga s ustankom kronštatskih mornara u ožujku 1921. protiv boljševičke diktature, u pokušaju stvaranja trećeg revolucionarnog vala koji bi pomeo boljševičku diktaturu i zaista dao vlast sovjetima. Orgija represije i terora koji su uslijedili nakon svibanjskih događaja 1937., s ubojstvima i zatvorima punim svibanjskih boraca, utjecalo je i na Prijatelje Durrutija. Njihovi uredi su zatvoreni, a njihove novine Narodni prijatelj (El Amigo del Pueblo) — inspirirane nazivom Maratova lista iz Francuske revolucije — izlazile su ilegalno od drugog broja nadalje kako bi izbjegle cenzuru. Njihov glavni autor, Jaime Balius, višekratno je zatvaran zbog članaka koje je pisao, poput članka protiv staljinističke vlade Juana Negrína, koji je preuzeo mjesto premijera u vladi Narodne fronte nakon svibanjskih događaja i bio odani sluga Staljina i Sovjetskog Saveza.

Na kraju je izdavanje Narodnog prijatelja postalo nemoguće jer je staljinistička policija u veljači 1938. izvršila raciju u tiskari u kojoj se list ilegalno tiskao. Posljednji broj Narodnog prijatelja objavljen je tada i sadržavao je brošuru »Prema novoj revoluciji«, koja je prevedena na grčki više od bilo kojeg drugog teksta Prijatelja Durrutija. U veljači 1938. održan je i posljednji skup Prijatelja Durrutija. Djelovanje skupine postalo je nemoguće. Kontrarevolucija je bila u punom zamahu, a rat protiv frankista već je bio odlučen zbog izdaje samih »demokratskih« vlada kojima je glavna briga bila ugušiti revoluciju i služiti interesima britanske, francuske i sovjetske vlade, za koje je Španjolski građanski rat bio samo figura na geostrateškoj šahovskoj ploči dok su se pripremale za nadolazeći rat s nacističkom Njemačkom.

Pouke koje su Prijatelji Durrutija izvukli iz iskustva Španske revolucije mogu se sažeti u sljedeće:

  1. Revolucija mora imati totalitarna (cjelovita) obilježja, odnosno ići do kraja sa svim posljedicama, utjecati na svaki aspekt društvenog života, a ne biti »polovična« ili nedovršena, jer će se u protivnom suočiti s vlastitim uništenjem.
  2. Nužno je postojanje revolucionarne teorije i konkretnog programa, odnosno da revolucionari točno znaju što činiti kada dođu pravi trenutak i odgovarajući uvjeti.
  3. Nužno je postojanje ujedinjujućeg koordinacijskog tijela koje će biti demokratski izabrano od strane radničke klase, seljaka i boraca, a koje će u prvoj fazi revolucije imati isključivu nadležnost nad zaštitom revolucije, čišćenjem kontrarevolucionarnih elemenata, vođenjem rata i revolucionarnom propagandom. To tijelo bilo je Revolucionarna hunta ili Revolucionarno vijeće, kako su zastupali Prijatelji Durrutija. To se tijelo ne miješa u upravljanje gospodarstvom koje će biti u nadležnosti radničkih sindikata (prema stavu anarhosindikalizma), dok će upravljanje društvenim i političkim životom (osim gospodarstva) imati Slobodne općine, koje će biti federativno organizirane na regionalnoj i nacionalno-poluotočnoj razini.

Ulog svake socijalne revolucije jest osvajanje vlasti (ne Države), odnosno pitanje tko će se (društvena klasa, pokret ili politička skupina) nametnuti, usmjeriti razvoj revolucije i nametnuti novi poredak. To su Prijatelji Durrutija u Španjolskoj revoluciji izričito i kategorički istaknuli: »Iznimno smo popustljivi i iznimno plašljivi u tome što ne preuzimamo vlast u Kataloniji na takav način da bojkotiramo njezino provođenje od strane Vlade u Valenciji nad CNT-om i FAI-jem u Kataloniji i posredno u Aragoniji […] Mogli smo i morali uzeti vlast i uvjeren sam da bi Revolucija slijedila drugi tijek, a isto tako i rat […]« (Iz teksta člana Prijatelja Durrutija, Francisca Pelicera, »Sadašnji trenutak«, u novinama La Noche, 14. travnja 1937.).

Čak i nakon poraza 1939. godine, Jaime Balius u dva svoja članka objavljena o srpnju ’36. i svibnju ’37. u francuskom anarhističkom časopisu L’Espagne Nouvelle (Nova Španjolska), jasno je govorio da je CNT trebao preuzeti vlast 1936. i staviti radničku klasu na čelo Španjolske: »[…] No najvažniji problem postavio se u našoj zoni. Postavio se u tome tko je pobijedio. Jesu li to bili radnici? U tom slučaju upravljanje zemljom pripadalo je nama. […] CNT i FAI, koji su u Kataloniji bili duša pokreta, mogli su srpanjskim danima dati njihov pravi smisao. Tko ih je u tome mogao spriječiti? Umjesto toga dopustili smo komunističkoj partiji (PSUC) da reorganizira oportuniste, desnicu itd. na terenu kontrarevolucije. U takvim trenucima odgovor bi bio da jedna organizacija preuzme vodstvo. Samo je jedna to mogla učiniti: Naša […] Da su radnici znali da su gospodari antifašističke Španjolske, rat bi bio dobiven i revolucija ne bi pretrpjela toliko skretanja […]« U tekstu o svibnju ’37. napisao je: »Proletarijat se nalazio na presudnom raskrižju. Morao je birati između dva puta: ili će se pokoriti kontrarevoluciji, ili će nametnuti vlastitu vlast koja će biti proleterska Vlast […]«

Osvajanje vlasti ne znači preuzimanje državne vlasti ili izranjanje nove državne vlasti, čak i ako se ona naziva »radničkom državom«, kao što se dogodilo u Ruskoj revoluciji nakon listopada 1917. Socijalna revolucija po svojoj je prirodi autoritaran proces — proces nametanja i represije nad društvenim i klasnim neprijateljem. Čin u kojem se jedan dio stanovništva oružjem i nasiljem nameće drugom dijelu stanovništva. Čin u kojem se jedna društvena klasa oružjem i nasiljem nameće drugoj — npr. radnici, proletarijat nameću svoju volju buržoaziji, kapitalu i kontrarevolucionarima. U Španjolskoj revoluciji autoritarni čin bio je oružani sukob radnika protiv vojnih pučista u srpnju 1936. te nasilna eksproprijacija imovine kapitalista i veleposjednika od strane radnika i seljaka i njezina kolektivizacija. Autoritaran čin bilo je čišćenje i ubojstva fašista, kapitalista, upravitelja poduzeća i svećenika. Autoritaran čin jest (ili bi mogao biti) nasilno ukidanje Države, što anarhisti nisu učinili, iako su imali priliku i mogućnost to učiniti u srpnju 1936. Autoritaran čin jest nametanje slobodarskog komunizma — programa koji je zastupao CNT-FAI — odnosno preuzimanje upravljanja društvenim poslovima i funkcijama koje je Država imala prije 19. srpnja 1936. od strane demokratskih tijela radnika i seljaka: odbora u svakoj tvornici, poduzeću, selu, četvrti, bataljunu milicije, brodu, te općinskih odbora diljem »demokratske« zone (tj. polovice Španjolske gdje je srušen frankistički puč) koji su imali i de facto obnašali lokalnu vlast.

Pitanje vlasti — odnosno tko ima vlast i tko usmjerava razvoj događaja — bilo je postavljeno od prvog trenutka u Španjolskoj revoluciji, od 20. srpnja 1936., kada su anarhisti, CNT-FAI, postali dominantni u Barceloni i Kataloniji (i ne samo tamo) nakon što su porazili frankističke pučiste. Štoviše, osim što su imali de facto vlast, ponudio im je na pladnju i sam šef katalonske poluatonomne države (Generalitata), Lluís Companys, kada je vodeće kadrove CNT-FAI-ja pozvao u predsjedničku palaču nakon završetka bitke te izrazio spremnost na ostavku ako oni to žele, izjavivši da oni, CNT-FAI, imaju pravo vladati jer su pobijedili fašiste. No vodeći kadrovi CNT-FAI-ja radije su odlučili zadržati predsjednika katalonske države na funkciji i ne ukinuti Državu — čime su zakočili uspostavu revolucije i slobodarskog komunizma — dok su u ime antifašističkog jedinstva odvojili rat protiv Franka od revolucije, surađivali sa svim kontrarevolucionarnim elementima (građanskim i malograđanskim strankama, socijalistima, staljinističkim komunistima) te surađivali s samom građanskom Državom, najprije sudjelujući u vladi Katalonije (Generalitatu), a kasnije s četiri ministra u središnjoj španjolskoj vladi u Madridu.

Prijatelji Durrutija, posebice u brošuri iz 1938. »Prema novoj revoluciji«, iznose oštru kritiku CNT-a zbog njegova »kontrarevolucionarnog« držanja: »CNT-u je potpuno nedostajala revolucionarna teorija. Nismo imali konkretan program. Nismo imali pojma kamo idemo. Imali smo obilje ilirizma, no kada je došlo vrijeme za djela, nismo znali što učiniti s radničkim masama niti kako dati formu narodnom zanosu koji se ostvario u našim organizacijama. Ne znajući što učiniti, predali smo vlast na pladnju buržoaziji i marksistima […] I još gore, dali smo buržoaziji vremena da predahne, da se vrati, preoblikuje i ponaša kao osvajač. CNT nije znao odgovoriti svojoj ulozi. Nije htio pogurati revoluciju sa svim njezinim posljedicama […] Kada se cjelokupno postojanje jedne organizacije iscrpljuje u proklamiranju revolucije, tada ona ima obvezu djelovati kada se pojave povoljne okolnosti — a u srpnju su se one pojavile. CNT je morao odigrati vodeću ulogu u zemlji, zadajući smrtni udarac svemu zastarjelom i arhaičnom. Na taj bismo način dobili rat i spasili revoluciju. U praksi je međutim učinio suprotno. Surađivao je s buržoazijom u državnim poslovima, upravo u trenutku kada se država urušavala. Podržao je Companysa i njegovu kliku. Dao je poljubac života anemičnoj, uspaničenoj buržoaziji.«

Prijatelji Durrutija izričito i kategorički zastupaju stav da je CNT-FAI od prvog trenutka trebao preuzeti vlast u Kataloniji i Barceloni kako bi nametnuo vlast radničkih odbora, Odbora za obranu, opskrbu, milicija itd. Odnosno, staviti radničku klasu i proletarijat na čelo zemlje čišćenjem kontrarevolucionarnih elemenata. Njihove parole bile su: »Sva vlast Sindikatima«, »Sva vlast radničkoj klasi«. To ni u kom slučaju ne znači stanje slično onome koje su boljševici nametnuli u Rusiji nakon listopada 1917., gdje zapravo nisu nametnuli diktaturu proletarijata niti vlast sovjeta, već diktaturu nove državne vlasti, birokratske klase koju su sami sačinjavali.

Postoji ozbiljan nesporazum u njedrima anarhističkog pokreta, kako tada tako i danas. Taj se nesporazum sastoji u poistovjećivanju pojma moći i Države te u shvaćanju da je cilj anarhizma »uništenje svake vrste moći«. Ova se pozicija u praksi i s povijesnog stajališta pokazala nerealnom te osuđuje anarhizam na to da se ne smatra realnim društvenim prijedlogom — odnosno prijedlogom za upravljanje društvenim poslovima i funkcijama. Zbog toga se anarhizam osuđuje i kao nerevolucionarna struja, kako tvrde i neki protivnički etatisti, npr. marksisti-lenjinisti, te ga se svodi na to da bude tek struja prosvjeda ili u najboljem slučaju ustanička struja. No ustanak je jedna stvar, a revolucija druga. Ako anarhizam i međunarodni anarhistički pokret danas žele evoluirati i oblikovati realan društveni prijedlog za stvaranje uistinu slobodnog društva utemeljenog na samoorganizaciji, samoupravljanju, solidarnosti i uzajamnoj pomoći, bez Države i bez društvenih klasa, tada moraju razumjeti da revolucija sama po sebi postavlja pitanje nametanja i moći prema protivniku, Državi, Kapitalu i svim kontrarevolucionarnim elementima. Tko ne preuzme moć, prepušta je protivniku da je preuzme i da ga uguši. Tko to ne razumije, ne razumije što je revolucija.

Lipanj 2026., Zatvor Domokos

Nikos Maziotis, osuđen zbog djelovanja oružane anarhističke organizacije Revolucionarna borba