Kraj kolovoza 2018. obilježio je opći štrajk radnika Uljanika u Puli i 3. MAJ-a u Rijeci, zbog neisplate plaća, ali i sasvim izgledne likvidacije brodogradnje na kakvu smo navikli – zarad turističkih planova domaće i inostrane elite. Radnici u Puli su uz štrajk prosvjedno izašli i na ulice blokirajući promet, dok su se trećemajci zadržali unutar postrojenja, pri tom sabotirajući poslovanje Uprave vršeći pritisak na istu.
O prvom štrajku pročitat ćete u transkriptu emisije u kojoj je član Mreže anarhista intervjuiran, dok ćemo o štrajku u Rijeci saznati iz isječaka intervjua radnika iz 3.MAJ-a za Novosti.
Intervju u emisiji Črna Luknja (Radio Študent, Ljubljana)
Črna Luknja: Reci nam u kratko za slušatelje što se dogodilo u Uljaniku, odnosno što se još događa i zašto to zaslužuje pozornost i podršku od anarhista?
Mreža anarhista: Krajem kolovoza Pula je vidjela do sada neviđene demonstracije radnika, barem u novijoj povijesti. Ljudi su ušli u štrajk i na prosvjede na ulicama jer nisu dobili plaću za 7. mjesec. Radi se oko 4500 radnika. Za razliku od prijašnjih problema prvi put su prihvatili parolu: „Nema plaće, nema rada!“, prije bi nastavljali raditi. Oni nisu prva skupina koja je pogođena ovim problemom, prije su to bili kooperanti, to su radnici Uljanika koji imaju jako niska prava i njih su prve počeli zaje*avati s neisplatama plaće, mjesecima, i tek kada se problem prelio i na ostatak radnika pokrenuo se štrajk i prekinuli su šutnju izlaskom na ulice.
Črna Luknja: Kako je štrajk izbio, to je bila službena inicijativa sindikata ili radnička samoorganizacija?
Mreža anarhista: Tu priča počinje biti zanimljiva i za nas, jer su sindikati kao i do sada radnike pokušavali smiriti, na kraju krajeva i sabotirati, tako da je njihov prijedlog bio da se štrajka na radnome mjestu, da ostanu u svojim halama i skladištima. Na svu sreću među radnicima se našlo odlučnih i samoinicijativnih pojedinaca koji su povukli radnike s tog štrajka na ulicu. Prvo su blokirali promet uz rivu u Puli i onda se to zakotrljalo od blokade prometnica do šetnje kroz cijeli grad. Tako da je Pula cca tjedan dana svaki dan po sat i po / dva bila bez prometa. Uspjelo bi njih 4000 uz podršku građana blokirati prometnice.
Črna Luknja: Kakva je bila reakcija stanovništva u Puli, šire zajednice?
Mreža anarhista: Uspjeh blokada prometnica je upravo u tome što su sad svi morali čuti za probleme brodograditelja, do sada su ih mogli ignorirati, „ne tiče me se to je na njihovom radnom mjestu“, ali kada ti 4000 ljudi izađe na ulice i blokira grad onda si jednostavno primoran čuti za njihove probleme. Velika većina građana Pule je podržala, zato što je Uljanik na kraju krajeva odgojio i nahranio generacije Puležana.
Brodogradilište u Puli postoji 160 godina, tako da smo mi svi vezani uz njega, on je pokretač ekonomije u Puli i šire i ljudi polako toga počinju biti svjesni. Zašto je to nama bitno kao anarhistima i zašto je bitno da ih podržimo? Razlog je i više nego očigledan, ovo su posljednje velike koncentracije radnika, mi više nemamo veliku industriju, a u bilo kojem sukobu brojke su vrlo bitne. Ovo ne koristi samo radnicima Uljanika, nego i drugim radnicima iz drugih poduzeća, jer podiže samopouzdanje radnika i naša procjena je da sve što doprinosi samopouzdanju radnika je korisno, svaka samoinicijativa, podrška i akcija koja je njima vjetar u leđa je u biti plus za sve nas, jer od nasrtaja vlasti i od nasrtaja tajkuna puno lakše se braniti kada imaš brodograditelje na ulici kojih je u tisućama. Na kraju ovo je bitno jer su počeli promišljati i van okvira plaća, po prvi puta su počeli razmišljati kako im izgleda struktura poduzeća, tko je u upravi, kakva je budućnost brodogradnje, kakva je budućnost Pule i Istre, koja je uloga sindikata. U svemu tome stvorilo se jedno tijelo, koje se zove Stožer za obranu brodogradnje Uljanik, kojeg čine radnici, koji su pošteni i borbeni, i po prvi puta oni se guraju da saznaju sve informacije od Uprave, sindikata, stalno pokušavaju biti prisutni i onda sve te informacije prosljeđuju svim radnicima. Mi smo odlučili podržati Stožer, jer ga vidimo kao radnički organ, nije lažan, kukavičje jaje od Uprave ili političara, tako da imaju našu kompletnu podršku. Oni su jasno, u početku bili sramežljivi i plašljivi, ali samopouzdanje raste i s tim rastu i njihovi zahtjevi. Žele biti prisutni na skupštinama brodogradilišta, da mogu odlučivati o sudbini brodogradnje.
Črna Luknja: Priča je sad završena, plaće su isplaćene i radnici su se vratili na radna mjesta ili?
Mreža anarhista: Premda su dobili plaće, radnici su svejedno izašli na ulice isti dan (31.8.), jer su rekli da njih ne zanimaju samo plaće, nego i opstanak brodogradilišta. Njima je po prvi put počelo biti jasno da nije problem samo plaća, nego i brodogradnja i na tom mjestu da se želi izgraditi hotele i ostali turistički sadržaj koji će uništiti našu industriju. Mi ne možemo živjeti samo od turizma preko ljeta, godina ima 12 mjeseci i to će značiti veliku propast, tako da u principu borba tek sad počinje. Ovo je bila samo demonstracija koliko je radnika i koji su problemi, borba za brodogradilište će se tek odvijati u narednim mjesecima i što prije ljudi to shvate da je to potrebno bit’ će nam svima lakše. Ljudi žele komfor, žele mir i čim je neka borba duža od jedan dan, dva dana, tjedan dana, ne zanima ih, ali ova borba će se morat’ voditi mjesecima ako brodogradilište želi opstati.
Črna Luknja: Znači, u biti to će biti centralna borba za budućnost ekonomije u Hrvatskoj, deindustrijalizacija i umjesto industrije turizam?
Mreža anarhista: Tako je, Do sada je Istra bila lokomotiva ekonomije u Hrvatskoj, ako ugase brodogradilišta u Puli i Rijeci, Istra će biti turistički resor koji će živjeti preko ljeta, a ostatak godine će biti „grad duhova“.
Črna Luknja: Hvala ti puno, znači možemo zaključiti da postoji snažna mogućnost da će Uljanik biti još priča o nekoj snazi, o nekom novom radničkom pokretu koji ima u vidu ne samo plaće, nego šire interese zajednice.
Mreže anarhista: Na to sam se htio nadovezati, proširenje nezadovoljstva na ulice je brodogradilištu otvorilo puno prilika. Pošto su im se priključili građani, to je počeo biti općenarodni protest protiv nositelja vlasti. Nisu samo došli u pitanje Uprava brodogradilište, nego je pod upitnik došla vladajuća struktura u Puli i Istri, ljudi su se razbudili, a strah i neizvjesnost su se uvukli u redove vladajuće stranke. Ono što je korisno oko ovog štrajka je to što se zbog njega politizirao veći broj ljudi, ljude interesira kako i zašto živimo u Puli i Istri, razmišljaju od čega ćemo živjeti i kakvi su naši uvjeti, na kraju krajeva ljuti su, a kada su ljudi ljuti mogu zahtijevati svoja prava efikasnije.
Črna Luknja: Hvala na izvještaju, podrška i solidarnost iz Ljubljane i nadam se da možemo još u budućim emisijama informirati o novim etapama ove borbe!
(Intervju se može poslušati od 20min na “Lokali povsod, lokalcev nikjer – proti elitizaciji mesta!” 6.9.2018.)
***
Što se izdogađalo od tada? Dok ovo tipkamo uljanikovcima kasne plaće za rujan, mediji su neviđenom jedinstvenošću napali radnički štrajk i opstanak brodogradilišta, kako i pristoji zmijama vladajućih i kapitala.
Postalo je jasno ko’ dan da Uljanik žele smanjiti kako bi njegovo mjesto mogao zauzeti turistički sadržaj, a on se pretvorio u remont luksuznih brodova, eventualno za izgradnju manjeg broja visokosofisticiranih plovila. Do sada je otišlo oko 600 radnika iz brodogradilišta pritisnuti neizvjesnošću postojanja radnog mjesta i urednog dobivanja plaća.
Stožer pokušava biti prisutan na svim sastancima koji se tiču brodogradilišta, te se izjasnio da ostaje do kraja ove priče aktivan. Vlada i Uprava brodogradilišta guraju tajkuna Končara kao jedinog strateškog partnera, koji je već počeo uništavati Brodotrogir, brodogradilište u Dalmaciji.
Nadamo se dok ove novine budu tiskane da će radnici prijeći u napad iz čekanja milostinje!
Igor Zenko: Ujedinili smo se tek kada smo dotaknuli dno
Pitanje je što je Vladi u interesu. Gledaju li oni samo sagraditi ovdje apartmane i kako napuniti vlastite džepove. Bilo bi pametno da održe brodogradnju koja čini tri do pet posto BDP-a. Štrajk je i dalje zakonska opcija, ali nam prije svega treba jedan masovni pokret koji će pokazati zube. Vlada se jedino toga boji. A ne samo mirno i dostojanstveno…
***
Novosti: Snaga vašeg izraza na transparentu sugerirala je da ste jedan vrlo ljutit čovjek, radnik, trećemajac?
Igor: Neki su mislili da sam čak ubačen lik, pogotovo oni krajnje nacionalno nastrojeni. To sam čitao po nekim forumima uz objašnjenja da su se oni, eto, borili za tu državu kojoj ja želim smrt. Ja kažem da država nije prijatelj naroda, ona je instrument koji služi bogatima i moćnima kako bi eksploatirali radničku klasu. I to se jasno vidi, ne samo kod nas. A što se tiče ostatka poruke s transparenta, ovako bih je preveo: bio na poslu ili štrajkao jednako je, čak je možda zabavnije za vrijeme štrajka, nešto se barem (po)kreće, događa.
Novosti: Nije li ipak sada najvažnije da brodogradnja u Rijeci i Puli opstane?
Igor: Možda i jest. Ako nas netko od tih iskusnijih brodograđevnih giganata preuzme, sigurno će barem napraviti reda. Iako, ambivalentan sam prema tome, na to ne gledam kao na neki spas, jer ako se to i dogodi, radni uvjeti će ostati isti, a radit će se sigurno više. Kada sam prije 12 godina počeo raditi, u 3. maju je bilo 3.500 radnika, a danas je službeno zaposleno nas 1.700. Smatram da će se taj broj nastaviti smanjivati do stotinjak ili nešto više ljudi, kako bi se potom sve ugasilo. Možda će se ovdje ubuduće raditi samo trup do druge palube, a ako nas Talijani preuzmu, u Monfalconeu, koji je tu iza ugla, sve ostalo. Otkad je započela kriza u Uljaniku Istra je od treće najbogatije županije po BDP-u u posljednjih godinu dana pala na pretposljednje mjesto. To da ćemo živjeti od turizma je floskula. Pravo je pitanje gdje je završilo 523 milijuna kuna iz firme koja je 3. maj dobio kao subvenciju zbog oduzimanja nekretnina na pomorskom dobru. To je taj novac koji je 3. maj kao pozajmicu ustupio Uljaniku.
(…) Sindikati su više zabrinuti za firmu nego za radnike. Mi trebamo borbeni sindikat. Osobno, to vidim kroz anarhosindikalizam, direktnodemokratski. Kroz plenumske sjednice na kojima radnik odlučuje o nekom pitanju i potom glasa o njemu. Moramo probuditi klasnu svijest koje još uvijek nema.
(Cijeli intervju pročitajte na portalu Novosti 15.9.2018.)
Izvor: 9. broj glasila Društvo otpora (listopad, 2018.)
Povezane teme: Borbeni sindikalizam
